Bacit cu pjesme u vjetar
pa nek ih prostranstvima nosi
stihovi tad ce se plesti
u djecjoj raspletenoj kosi
s maslackom nek poljima lete
raspjevane te pjesme moje
i sjetno nek srce mi sjete
na nebo i dugine boje
zazelenjet ce se stihovi
u vlatima trave
pozlatit ce rijeci i sunce
leptiri na cvijet kad ih stave
u rumenom sutonu nekom
nad zaspalom modrom rijekom
kao pokidane zastave
neka vijore
a zorom nek mirno otplove
sa strujom u beskrajno more...
Sa jesenjim liscem nek suste
na putu zalutalog sanjara
i za njim suzu nek puste
kad ponovi prica se stara
bacit cu pjesme u vjetar
pa neka nastane oluja
i gromovi...vatrene strijele
utisat ce pjesmu slavuja
a kad se sve smiri
i padnu hladne kise
iz trave,eno,stih viri
pod snijegom...
i s ljubicicom ...mirise
Probudi moju zemlju ispaćenu
sruši visoke zidove nepovjerenja i straha
sebičnost i oholost moćnika
jer svi smo od zemaljskog praha
i lutamo bespućem u zagrljaju noćnika
probudi moju zemlju Stvoritelju
i mir joj i ljubav podari
da ne gledamo kroz staklo bližnje
i da budu nam važniji ljudi a ne stvari
nad mirisnim poljima lavande
nek prolijeću prelijepi leptiri
a nasmijano ih dijete bere
vođen rukom bezbrižne majke
tamo gdje plavetnilo se stere
i gdje još nisu umrle bajke
da nitko siromašan ne bude
niti željan vode ni kruha
srca da se u ljubavi zbude
daruj nam malo svog besmrtnog duha
milost prospi na sve drage ljude
isperi kišom svu našu tugu
namoči sušna nam polja
nacrtaj na nebu prekrasnu dugu
i sve neka bude samo Tvoja volja
na obronku planine
nek nikne najljepše cvijeće
a sa visina
orao slobode nek slijeće
i mir među nas spusti
kao bijelu pticu
da tko Tvoje ime izusti
osmijeh nosi na licu
probudi moju zemlju ispaćenu
ljubav da svuda zavlada
u svakom kutku
od najmanjeg sela
do velikog grada
Zalutala u Tebe misao
u ljubavi sam se opet našla
kao da nije vrijeme prošlo
kao da nisu prohujale besane noći
dan mi je donio Tebe
kad ni slutila nisam
da ćeš mi doći
šapnula sam tiho hvala
odgrnula zavjesu samoće
i pustila da u meni zriješ
kao moje oporo i slatko voće
u snu mi se smiješ
a ja sanjam vjetrovite dvorce
kule straha
a trebalo je samo da zažmirim
da Ti prospeš po meni
malo svog božanskog praha
Put si mi odavna pokazao
gdje ljubavlju se otkivaju zemaljski lanci
i još si mi kazao
pusti da te nose maštoviti vranci
anđeli da uz tebe staju
a ja ću ti doći na kraju
kad te kočije crne pozovu
u nebeske moje dvore
yidjet ćeš pticu čežnje
i široko velebno more
i lađe što se po duše vraćaju
ispod vrtloga životnog vretena
nemoj da te prene moja sjena
sazdan sam od same svjetlosti
besmrtan kao i tvoji snovi
zato još ti jednom velim
samo…prepusti se i ..plovi!
Postoje pjesme koje se pišu noću
Kad ispreplete se san i java
Postoje pjesme što grle samoću
I od kojih jutrom oteža glava
Govore o plesu noćnih leptira
Kraj titrave žute svijeće
Nad njima noć širi crna krila
I otužni miris širi zaspalo cvijeće
Kraj kreveta sjede sjene
Olovku ti pružaju blijeda lica
Drhtaj lišća na trenutak te prene
Izgubljena u njih zaluta crna ptica
Postoje pjesme kao lađe bez kormilara
Sa spuštenim jedrima kroz mjesečinu plutaju
I nevidljiv oku netko razara i stvara
Zračeće zvijezde što nebom lutaju
Postoje pjesme koje se same pišu
Nevidljivom tintom na stranicama neba
Kao da uz tebe umrli dišuI
I stihova im dah za besmrtnost treba
Nad ponorom sjećanja
u krugu stoje blijede sjene
drže svoja tiha vijećanja
vide li i one mene?
vjetar utihnuo izgubljen
smiriše se oluje
nagnuta nad ponor nijem
riječi tuđe u meni bruje
osmjeh i pogled drag
tople oči moje majke
sve uži biva doma prag
sve bljeđe iz djetinjstva bajke
još samo prolete leptiri
sa proljeća ospe se ružin grm
a iz prikrajka nada viri
put uleknut u travi, strm
nad ponorom sjećanja
oblaci izgubili oblike
sunce svoj topli sjaj
redam nepovezane slike
vežem ogrlice kraj
rosne doline
maslačka lepršavi cvijet
promatram daljine
snatreć neki bolji svijet
noć kraj mene šuti
mjesecom ocrtava žuti trag
a duša nevidljivo sluti
neznanac ili prijatelj drag?
Naiđu tako neki trenutci
kad ti duša osamljena nebesima vrluda
a tamo u magli urliču vuci
smjerokazi posvud, a ti ne znaš kuda
naiđu tako neki trenutci
kad razmičeš zavjese što na vjetru lete
a srce ti nemirima treperi
najradije bi utekla u krilo sjete
tad te topla riječ prijatelja pronađe
pa raširiš svoja bijela krila
i privežeš u mirnu luku rastrgane lađe
topli dah sunca, u prolazu leptirova krila
pod tobom trava zamiriše
cvjetovi ospu boje
tragove suza, isperu kiše
a misli… se poput pčela roje
sljepljuješ pokidanu dušu
mozaike slažeš od stakla
i pustiš vjetrove da u tebe uđu
ljubav te je ponovno dotakla
naiđu tako neki trenutci
napišeš pjesmu, utješiš muzu
što strpljivo na te čeka
obrišeš varljivu suzu
potečeš kao rijeka
Pustite me da sanjam u ovo olovno vrijeme
kad crne sjene lebde nad zvonicima
a kazaljke vremena nepomične
oblake tmurne dotiču
pustite me da sanjam
ne zavirujte bespotrebno u moju priču
rođena sam u krivo vrijeme
kad zarasle su ceste što u slobodu streme
i nosim na leđima cijelog svijeta breme
zato mi je pogled sanjiv, a usne nijeme
pustite da obgrlim svijet
plamenom što nosim na rukama
i sanjam najljepši cvijet
što raste negdje u mirnim lukama
da razlijem vjedra vedrine
po mračnim , tamnim noćima
i donesem mora tišine
nečijm uplakanim očima
pustite me da sanjam
plave krajolike
ceste što u daljinu vode
maštom da stvorim slike
ljubavlju,,,vratim rode
pjesnik sam i duša mi sanja
nemire sijem kao bisere po stazi
kojom moj anđeo čuvar
za mjesečine žute… gazi
čežnje sam utkala u zvijezde
pa njima zasjajila oči
mašte vranci prostranstvima jezde
sanjajuć ..neke obasjane noći
pustite me da sanjam u snu i na javi
i razgrćem pjesmom plave cvjetove
nebo što nada mnom se plavi
vječnosti … beskrajne svjetove
umorile me laži i nevoljka htijenja
maske nepovjerenja i vjetrovi straha
prepuna sjete i uzaludnog bdijenja
prosipam stihove poput zvjezdanog praha
pustite me da sanjam , buđenje me ranjava
podrezana bivaju moja krila
u meni sanjalica spava
i o svijetu ljepšem..
ptica moje duše …sniva
Netko ti jutrom
odreže dan
otkidajuć
komadić sna
kroči u tvoj dan
vireć
u dušu do dna
raspleteš jutro
I prostreš ga
po travi
zatreperi
ptica let
nasmijano sunce
u granama
koloplet
a ti stojiš
na javi
pomirišeš cvijet
kad u suton
krijesnice zasjaje
nabubri ti duša
ljepotom
iako uvijek daješ
ovjenčavaš čelo
tuđom dobrotom
netko ti jutrom
odreže dan
uzima plamičak
sjajni
ali ti u očima
još nosiš san
u vrtu duše
pune tajni
