Stihovi niz rijeku

Nije dovoljno nabaciti riječi
pridjeve… glagole i padeže
i to složit u retke
pa reći- evo pjesme!

nije dovoljno
sakupiti slova
i ispisat ih na list papira
pa reći-.evo stihova!

pjesma zrije danima
poput malog sjemena
kad dotakne te ljepota
zatreperi srce puno nemira


ljubav te ostavi bez daha
opije te riječ dobrote
u očima zasjaji
zrnce  ljepote


na dlan ti pjesma sleti
poput malenog leptira
krilima zamahne dva ..tri puta
spustiš je među travu
i dva suncokreta žuta

tu je pronađu mravi
među maslačke je nose
ka nebu poleti
kiše je orose

tek je tad zapišeš
osluškujuć jeku
sluteć je u daljini
puštaš stihove da teku

Još malo slikica

Kad se nasmije sunce

Kad se nasmije sunce
i probudi zaspale ptice
obasja doline i vrhunce
dotakne svako lice
mi  ..normalni
što zemljom hodamo
ljepotu upijamo svakog trena
sa nama sunce hodi
I svjetlost i sjena
a oni ..drukčiji
nijemi..slijepi…autistični
naši su anđeli sa jednim krilom
što čuvaju nas i uče
da živimo za danas
i zaboravimo jučer
oni gledaju srcem
u njima sunce noćiva
i ljubav ..sjaji  živa
nama pružaju ruke
 pomoć od nas traže
ali ja mislim ...
mi smo slijepi putnici
a oni su naše anđeoske straže
i kad potekne suza
iz njihovog dječjeg oka
to anđeo milost dijeli
sa neba se smiješi visoka
svi različiti na zemaljskoj stazi
svi jednako vrijedni
tko tu koga podučava i pazi?

Kad se nasmije sunce
nestaju sjene noći
i zvijezde na počinak krenu
zašto još uvijek mi ljudi
nosimo  sa sobom
tu svoju mračnu sjenu?
 sve želimo strpati u kutije
i okovati u lance svojih želja
zar sunce sve jednako ne grije
naše tuge i sva naša veselja?
oni su drukčiji…kažemo tiho
i odmahnemo rukom u neznanju
a svi smo tek jedna nit
u božanskom finom tkanju

Pozdrav iz Slovenije

An Angel - Kelly Family

Kao more

Kao more

 u meni misli

valovi što obale oplakuju

svjetionik daleki na pučini

obasjava uspomene i ljude

koji su dušu mi dotakli

kao more..oseka i plima

osjećaji redom

proljeća…ljeta i zime

i krici galebova

nad površinom

što sjaji se i cakli

kao more

 sa svojim brodovima

i dalekim lukama

gdje koraci odzvanjaju

dotičem krajolike rukama

i puštam mreže da uranjaju

kao more

u koju rijeke utiču

slijevaju se potoci i brzaci

slažem u kapi priče

morske zvijezde..sunčane zrake

kao more

nepregledna bivam

zagledana u svoje dubine

zarobljeno nebo snivam

osamljene palme…i daljine

kao more

oplakujem kamenčiće

iz pijeska školjku izbacim

u biseru zasjajim

a onda se opet

ka pučini vratim

kao more

zanesu me oluje

nemiri preplave

a onda se stišam

zaspem sanjajuć

ptice i krajolike

rumene i plave

Sa prvim kapima kiše

Pjesma ponekad u mene siđe
sa prvim kapima kiše
I tiho se pritaji
čeka da ruka je napiše
dotle u meni sjaji
koloplet riječi
 neizrecive slutnje
ne prestaje teći
I kad sam puna šutnje

ocrtani krajolici
prah sa leptirovih krila
Iz duše proviri
moja Izgubljena vila

na šumskim stazama
zapletena sunčana zraka
u paučini treperi
nevidljiva ruka crtača

pjesma u mene siđe
sa prvim kapima kiše
I dušu mi cijelu orosi
kao da prosjak neki
ljepotu svijeta od mene… prosi…

Zavaravam se

Zavaravam se da pronašla sam nit
koja do Tebe vodi
previše sam još zbunjena
izgubljena u slobodi
kao mali odsjaj rose
moj život u beskraju svemira
upletena u vjetra kose
drhtim od čežnje i nemira
iluzija smjenjuju se slike
odjekuju koraci sjete
nazirem tek nejasne oblike
a potrčat želim kao dijete
Ti se smiješiš
skriven u dnu mog oka
tečem prema Tebi
ranjive duša...rijeka …duboka
odmičem kamenčiće na putu
nepregledne zavjese od tmine
i zavaravam se..
da uhvatila sam nit
koja vodi u visine…
bez Tvoje pomoći
sve je zaludu
ljubav je baklja koja gori
a tamo su i sjajni  dvori
gdje se srce sa Tvojim ..bori…

Odjednom prestigneš i vjetar i ptice

Odjednom prestigneš vjetar i ptice
i život ti boru na licu novu ureže
i kad pogledaš bolje to tvoje lice
snovi iz očiju sami ti bježe
dotakni plavo nebo
sa tobom neka zvijezde noćivaju
jer samo oni zauvijek žive
koji maštaju..koji snivaju
ne dozvoli tugi da ti dan odnese
tvoje su sve radosti i sve ljubavi
sve čarolije i čuda ovoga svijeta
uvijek budi korak ispred i putuj
zamiriši poput najljepšeg cvijeta
ne traži suviše odi ljudi
oni u svojim svjetovima žive
budi ko sunčan dan..
ostavi sumnje i krajolike sive
srcem budi dijete
što balone snova na javi lovi
onda ih pusti ka nebu da polete
sa njima i ti u beskraj otplovi
ti si jedinstveno biće
život za tren proleti
budi glavni junak svoje priče
odupri se samoći i sjeti
ne odlazi na groblja
sa vjetrom među borovima
njihov se korak stišao
tvoje je vrijeme sada
da otkriješ zašto
život ti je prišao
odjednom prestigneš
i vjetar i ptice
putevi pred tobom naziru se u travi
podigni visoko glavu
nebo nad tobom još se plavi….

Miroslav Antic - Kada mi nedostajes