Da se pjesnici probude

Blijede sjene bez života
olovno vrijeme puno straha
gdje je nestala ljepota
stihova što ostavljahu nas bez daha
u nas zure sklepane riječi
zbrda zdola
frustracije to netko liječi
noseć dušu punu bola
i nisu krivi sijači
tog besplodnog sjemena
jer svi smo samo putnici
na izmaku vremena
virtuala nas u svoju  mrežu uplela
olovka nam tipkovnica sada
što sve podnijeti može
na kulama tog virtualnog grada
umrli pravi pjesnici
  maleni ispod zvijezda
sad nam lažnjaci
prodaju svoja kukavičja gnijezda
ali  oni su kratkog daha
istina se zatrt ne može
još u nama ima zvjezdanog praha
budući snovi u nama se množe
da  Ujević se probudi
umro bi od srama
Jesenjin bi skrato si muke
olovka bi im zadrhtala u ruci...

Zvjezdani pastiri

 
Blijeda luna nebom šeće
iza zavjesa san viri
noćni leptir na svjetiljku slijeće
zaspali su zvjezdani pastiri
raštrkala se jata zvijezda
po Berekinovoj kosi
negdje sja i moja zvijezda
čežnja me u visine nosi
vjetar mi stihove slaže
blijedu ogrlicu bez sjaja
srce mi pogreške važe
duša uranja do kraja
polegli svi su sanjari
jedino zaljubljeni
ljubav pretaču
noć sakrila u crni plašt
obličja stvari
kaplja krvi osušena na maču
 rane noćnih leptira
jutro  dočekati neće
prevrtljivo srce
vatra što izgara i peče...
zvjezdani pastiri
zaspali pred zoru
umorni od zvjezdanog sjaja
u beskrajnom moru
svemira bez početka i kraja..

Na putu

 

Bezbroj sam puta stala

na nekoj pustoj cesti

ne znajući kud mi valja ići

nadala se da ću nekog sresti

netko da će iz daljine stići

Vjetar mi je krao snove

na meni kabanica od kiše žuta

ja tražila sam nade nove

sjedeći tako pored puta

Kraj mene su prolazili ljudi

nevidljiva sam za njih bila

tuga mi preplavila grudi

sakrila sam anđeoska krila

Osmjehnula sam se sjetno

i prigrlila dušu k sebi

sa neba me sunce gledalo sretno

kraj mene se igrali leptiri

Ostavila sam sva sjećanja u travi

neka ih prekrije kiša mojih suza

nebo je stalo da se plavi

iza prvog zavoja

strpljivo me čekala moja muza