pjesnička riječ beskraj otkriva
u pupoljku cvijeta… u kapi vode
zimi u snijegu sniva
proljeće i povratak rode
pjesnička riječ dušu dotakne
kao lišća drhtaj …kao vjetra dah
bol iz srca odmakne
ospe se kao zvjezdani prah
pjesnička riječ stoljećima korača
tkajući niti vremena
dohvaća se pera mjesto mača
ocrtavajući obličja sjena
pjesnička riječ ljubav opiše
zarobi u vječnost trenutak
srca zaljubljena riše
poteče kroz slova kao vrutak
pjesnička riječ razgrće snove
kao snene oblake bijele
nebom oni otplove
suncu se vesele
pjesnička riječ nevidljivo sluti
krajičkom oka …na rubu zjenice
s maslačkom u travi zažuti
zacvrkuta glasom sjenice
pjesnička riječ zavjese sklanja
rukom vječitog sanjara
u dubine duše uranja
vrata ka vječnosti otvara
na proplanku nemira
zrije u samoći
velika poput svemira
riječ se pjesnička toči
u pupoljku se ruže skriva
u leptirovom letu
pjesnička riječ sniva
daruje se svijetu
Pjesma dođe
ili ne dođe
prisile tu nema
uzalud je tražiš
uz tebe ona drijema
onda se probudi
na rubu tvoje duše
obučeš je u bijelo
nemire ti otpuše
kraj papira sjediš
sama u noći
sa ruba stranice
pjesma se toči
vrijeme stane
zarobljen trenutak
otresaš grane
latice u vrutak
ne očekuješ priznanje
niti se žalostiš
samo si sanje
iskreno oprostiš
teško je hodati po vodi
kad te java vreba
u mjehuriću letiš
nebo te baš takvu…treba
iz beskraja
dotiču te niti
nevidljive splićeš mreže
netko mora sniti
anđele i zlatne vriježe
da sanjari ne zalutaju
u oblake i sjene
darivaš im ljubav
u njedrima morske pjene
U tišini kraj tebe ću sjesti
pustit sa tobom i suzu
ruke će naše se splesti
čekat ćemo tvoju muzu
na raskršću snova
oluje će stati
i vjetar u granama borova
kad ti kosu sunce pozlati
ispraćat ćemo laste vrh krovova
ta od rođenja te pratim tvoga
skrivam se u lišću i rosi
kad budeš bez ikoga svoga
ljubav u njedrima nosi
strpljiva i smjerna
u svakoj nedaći što te snađe
istini budi vjerna
ja kormilar sam tvoje lađe
samo se prepusti
bez osvrtanja … sa malo nade
u molitvi ime mi izusti
mostovi se tako grade
između zemlje i neba
sjajni vode do vrhunca
nađeš se na oblaku bijelom
topla… poput zrake sunca
Onog dana kad krenem
sanjiva ispod duge
pronaći će me u kapi kiše
u suzi gladnoga djeteta
dušu što na stihove
mi miriše
ne želim pohvala
ni pijeteta
dovoljno će biti
da stih mi u magli zazvoni
poput plavog zvončića u travi
a ja ću sniti
budeć se u tuđoj javi
zar život nije samo san
duboka neka rijeka
krijesnica na dlanu
predaka zov
i daleka jeka
gdje jeleni se ogledaju
u bistroj vodi
a sjene do nas sjedaju
mjesečeve djeve snene
dok lađar nebom brodi
onog dana kad krenem
skupit ću lijepe trenutke
u dlan hladne ruke
na oblaku nekom
bit će moji dvori
stakleni zvonici
ure gdje je
vrijeme stalo
gorjet će
plamičak mi duše
živjet htjela je…još malo
vjetrovi jurit će kroz klance
vuć se okovi mi tijela
sudbine raskinut ću lance
svjetlost postat bijela
u beskraju izmišljenog vremena
sanjat će sanjari
neke nove rime
možda na trenutak
zasjaji u njima
i moje darovano ime
Što znamo mi
putnici u prolazu
kolika su modra nebesa
i gdje zvijezde
jutrom noćivaju
poslije svemirskog plesa ?
što znamo mi
zarobljeni u vrijeme
okovani lancima sjećanja
tko sije vječnosti sjeme
I tko drži tiha vijećanja ?
gledamo svoj odraz
u kapi vode
tako daleko od doma
tako daleko od slobode
što znamo mi
kakve se tajne skrivaju
u razapetoj mreži
naših slutnja
I gdje anđeli snivaju
iza svih riječi
postoji samo šutnja…
što znamo mi
rasuti kao zrnca
u pustinji
svojih želja
gdje skrila se
naša uspavana snaga
gdje mačevi
u zemlji leže
a dani .. kao bjegunci
u nepovrat od nas bježe ?
što znamo mi
kolike su planine
gdje vjetar
visoke borove njiše
i tko nevidljivom tintom
sudbine naše
uzgred piše?
Što znamo mi
maleni kao mravi
na planeti
što se bjesomučno vrti
tko životu zahvaljuje
i slavi
igru nasuprot smrti ?
Kad skupim okrajke duše
sve probdjevene noći
titraje noćnih leptira
čari svih šumskih vila
obratit ću se muzama
da ugledam tvoje oči
kad skupim bisere
trenutke u dlan ruke
sjećanja po putu
poput uplašene ptice
trenutak ću opstati
dok ne dočekam tvoje lice
u krletci od snova
porodit će mi se duša
i poletjet ću vrh sunca
kao zlatna ptica
proparat ću nebesa
sijevnuti će munje
a onda ću pasti
u nisko žuto žbunje
pronaći će me kosci
uspavanu među travom
mislit će da vide vilu
u sutonu plavom
tiho će mi prići
da me iz sna ne zbude
neće znati
da sam sama ljubav
što sišla je među ljude
sakrila sam se u pjesmu
u svakoj me djelić ima
tako opstajem
dijelim se svima
možete me u stihu pronaći
kako nemire u njih lijem
sa vama ću u noć zaći
sa jutrom i ja se smijem
sakrila sam se u pjesmu
u svaki mali stih
tu sanjam svoj život
neprimjetan…tih
sakrila sam se u pjesmu
kao neka široka rijeka
što nebo u sebi skriva
tu vas moja duša čeka
u pjeni vode ..sniva
sakrila sam se u pjesmu
u tišini trajem
iza svih riječi
Kao malo zrnce prašine
nosi me vjetar života
kao zalutala zvijezda
zarobljena u meni ljepota
iz magle sjene izranjaju
od bijelih riječi niske
pjesnici pjesme sanjaju
susrete tople.. bliske…
na rubovima srca
zaspali svirači
što pjesme otužne poju
a ja nespokojna slutim
zagrljaj prisan.. ruku tvoju
kao malo zrnce prašine
što vjetar u pustinju odnese
na suncu tren zablistam
stižuć do nepoznate adrese
u oazu da napojim usne žedne
pogledom ispratim ptića iz gnijezda
i tad zauvijek usnem
tamo … neprimjetna… između zvijezda…
