Postoje pjesme koje se pišu noću
Kad ispreplete se san i java
Postoje pjesme što grle samoću
I od kojih jutrom oteža glava
Govore o plesu noćnih leptira
Kraj titrave žute svijeće
Nad njima noć širi crna krila
I otužni miris širi zaspalo cvijeće
Kraj kreveta sjede sjene
Olovku ti pružaju blijeda lica
Drhtaj lišća na trenutak te prene
Izgubljena u njih zaluta crna ptica
Postoje pjesme kao lađe bez kormilara
Sa spuštenim jedrima kroz mjesečinu plutaju
I nevidljiv oku netko razara i stvara
Zračeće zvijezde što nebom lutaju
Postoje pjesme koje se same pišu
Nevidljivom tintom na stranicama neba
Kao da uz tebe umrli dišuI
I stihova im dah za besmrtnost treba
Nad ponorom sjećanja
u krugu stoje blijede sjene
drže svoja tiha vijećanja
vide li i one mene?
vjetar utihnuo izgubljen
smiriše se oluje
nagnuta nad ponor nijem
riječi tuđe u meni bruje
osmjeh i pogled drag
tople oči moje majke
sve uži biva doma prag
sve bljeđe iz djetinjstva bajke
još samo prolete leptiri
sa proljeća ospe se ružin grm
a iz prikrajka nada viri
put uleknut u travi, strm
nad ponorom sjećanja
oblaci izgubili oblike
sunce svoj topli sjaj
redam nepovezane slike
vežem ogrlice kraj
rosne doline
maslačka lepršavi cvijet
promatram daljine
snatreć neki bolji svijet
noć kraj mene šuti
mjesecom ocrtava žuti trag
a duša nevidljivo sluti
neznanac ili prijatelj drag?
Naiđu tako neki trenutci
kad ti duša osamljena nebesima vrluda
a tamo u magli urliču vuci
smjerokazi posvud, a ti ne znaš kuda
naiđu tako neki trenutci
kad razmičeš zavjese što na vjetru lete
a srce ti nemirima treperi
najradije bi utekla u krilo sjete
tad te topla riječ prijatelja pronađe
pa raširiš svoja bijela krila
i privežeš u mirnu luku rastrgane lađe
topli dah sunca, u prolazu leptirova krila
pod tobom trava zamiriše
cvjetovi ospu boje
tragove suza, isperu kiše
a misli… se poput pčela roje
sljepljuješ pokidanu dušu
mozaike slažeš od stakla
i pustiš vjetrove da u tebe uđu
ljubav te je ponovno dotakla
naiđu tako neki trenutci
napišeš pjesmu, utješiš muzu
što strpljivo na te čeka
obrišeš varljivu suzu
potečeš kao rijeka
Pustite me da sanjam u ovo olovno vrijeme
kad crne sjene lebde nad zvonicima
a kazaljke vremena nepomične
oblake tmurne dotiču
pustite me da sanjam
ne zavirujte bespotrebno u moju priču
rođena sam u krivo vrijeme
kad zarasle su ceste što u slobodu streme
i nosim na leđima cijelog svijeta breme
zato mi je pogled sanjiv, a usne nijeme
pustite da obgrlim svijet
plamenom što nosim na rukama
i sanjam najljepši cvijet
što raste negdje u mirnim lukama
da razlijem vjedra vedrine
po mračnim , tamnim noćima
i donesem mora tišine
nečijm uplakanim očima
pustite me da sanjam
plave krajolike
ceste što u daljinu vode
maštom da stvorim slike
ljubavlju,,,vratim rode
pjesnik sam i duša mi sanja
nemire sijem kao bisere po stazi
kojom moj anđeo čuvar
za mjesečine žute… gazi
čežnje sam utkala u zvijezde
pa njima zasjajila oči
mašte vranci prostranstvima jezde
sanjajuć ..neke obasjane noći
pustite me da sanjam u snu i na javi
i razgrćem pjesmom plave cvjetove
nebo što nada mnom se plavi
vječnosti … beskrajne svjetove
umorile me laži i nevoljka htijenja
maske nepovjerenja i vjetrovi straha
prepuna sjete i uzaludnog bdijenja
prosipam stihove poput zvjezdanog praha
pustite me da sanjam , buđenje me ranjava
podrezana bivaju moja krila
u meni sanjalica spava
i o svijetu ljepšem..
ptica moje duše …sniva
Netko ti jutrom
odreže dan
otkidajuć
komadić sna
kroči u tvoj dan
vireć
u dušu do dna
raspleteš jutro
I prostreš ga
po travi
zatreperi
ptica let
nasmijano sunce
u granama
koloplet
a ti stojiš
na javi
pomirišeš cvijet
kad u suton
krijesnice zasjaje
nabubri ti duša
ljepotom
iako uvijek daješ
ovjenčavaš čelo
tuđom dobrotom
netko ti jutrom
odreže dan
uzima plamičak
sjajni
ali ti u očima
još nosiš san
u vrtu duše
pune tajni
Vjetar lutalicu slijedim
među granama se njišem
tjerajuć oblake plavim svodom
na prozoru kapima nečije ime pišem
putujem nad osamljenim brodom
u bijelim jedrima se skrijem
čamac puštajuć niz rijeku
u pupoljku ruže se nasmijem
i šešir skinem zamišljenom čovjeku
vjetar lutalicu slijedim
dok žuto lišće po cesti vije
poigra se sa mojim licem
u srce mi se skrije
pa listam spomenare
neispunjenih želja
sa njim leti pjesnikova mašta
dok šumorom on se hvasta
nosi moje tuge i veselja
vjetrovita moja duša
kroz šume i planine
nevidljvi skupa plešemo
sanjajuć …visine!
Večeras želim raskinuti duši lance
ovog slabog smrtnog tijela
i zajašit crne vrance
ne treba meni suza ni opijela
kroz nevidljivo
projurit ću poput vile
u nebeska prostranstva stići
ta duša mi je meka
poput svile
anđelu svome želim prići
da njegova me ruka dotakne
sjetu da skine sa moga čela
zato ponovno vam velim
ne tražim suze ni opijela
moja je duša
ogledala puna
kroz nju svemir struji
sanjiva dotiče je luna
duša kao svijeća
sa tamom se bori
plamenom zlatnim
u besmrtnosti…gori !
duša je moja naga
velovima se pokriva
i uvijek sebi draga
o besmrtnosti sniva
duša je moja poput vode
u njoj se ogledaju
prošli životi
po njoj čežnje brode
oblaci bijeli
teški od snova
sanjajuć o ljepoti
biva uvijek nova
na putu je sjene prate
aveti kratkog daha
zore u njoj se zlate
sunčeve suze
I mokre kiše
uz nju staju
snene muze
tako ona diše
duša je moja
krilo ptice u letu
uvijek svoja
raduje se svijetu
U prašini zaborava
leže davno ispisani stihovi
provlače se davne ljubavi
sjene što na suncu blijede
među lišćem požutjelim
vrane kljucaju
uspomenu da probude
na tebe.. na neke davne ljude
noć kroz zvijezde korača
u sivoj haljini vjetar
raznosi sjećanja
a tamo u daljini
naziru se crni jahači
osula se po meni
jedna zvijezda
dah me ledeni
dotakne
niz ulicu pustu žurim
iz prašine zaborava
ispružile se nečije ruke
dočekuje me prazna kuća
sjena u šutnji
kraj mene je promakla
u prašini zaborava
moja slomljena duša
krhotine od stakla
