Koliko se puta rodiš
i umreš u jednome danu
kad zarobe te trenutci
i neke tihe tuge
kad nagrnu iz zasjede vuci
i vlakovi stanu nasred pruge
kad ti osmijeh ozari lice
pomiluje nečija draga ruka
na dlan ti leptir sleti
I mirna pronađe te luka
raspremiš jedra
kao umorni mornar
poslije duga puta
legneš u u odaje
nečijeg srca
ali nemir uskoro doluta
pa pustiš dušu
da u očaju grca
lijepa riječ e utješi
na rubu prve suze
u obranu staju
sve tvoje muze
pjesnici i sanjalice
otkrivenog lica
koliko se puta rodiš
i umreš u istome danu
kao mala slika
oslikana na božjem platnu
što svi kraj nje prođu
Iii bar zavire
a kad kišne jeseni
dođu
ti još sanjaš
rosne tople noći
i ljetne leptire
koliko se puta rodiš
i umreš u jednome danu
a bližnji mjesto da tješe
gorku sol dodaju na ranu
umiranje i rađanje
uvijek iznova
na rubu bola…
na rubu snova…
Na tankoj niti
između dva svijeta
lepršam poput balerine
povremeni bljeskovi
tajnovita otvaraju se vrata
zabliješti me svjetlost zlatna
išuljam se poput tata
krajičkom oka
na rubu svijesti
odaje svjetlosti ćutim
vjetrovite slutnje
hodnici bez kraja
tišine i šutnje
i duše bez sjaja
prebirem mrvice ljubavi
na me motre
Čuvari praga
tonovi ispremiješani
balerina što pleše
na tankoj niti
između dva svijeta
mirišuć plavu ružu
u vječnosti što cvijeta
donosim plavetnilo
u očima
beskrajne plave svjetove
i putujem tako noćima
kroz vjetrovite špilje vremena
neznatna ..mala
poput… sitnog sjemena
ozelenit će jednom drvo
svih mojih spoznaja
na njega će ptice slijetati
na povratku iz beskraja
a ja ću i dalje plesat
visoko… među bijelim oblacima
Ima put koji vodi
od tebe do mene
uski.. neprimjetan …tih
duša ga lako pronađe
kad u dubine
ljubavi uroni
i napiše ruka stih
ima i drugih puteva
što u provaliju mame
bliještavi.. okićeni
sjaje u dubini tame
nikud oni ne vode
već u iluzije mame
ako želiš stić do slobode
zaviri putniče
u svoje snove
jedini je put srca
topli..udišući..meki
na nekom zavoju
stići će te
i moji koraci daleki
uronit ćemo u tišinu
oblaci bijeli
putokaz će biti
I prije no što noć
nas stigne
u tebe ću se
kao rijeka sliti
svi moji putevi
nespoznatljivo slute
krajičkom misli
na rubu zjene
u mene ljepota uđe
i božansko me prene
Sanjiva duša
promiču godine
raspletene vise niti
i onaj mali trag
što do zvijezda vodi
ogrnuta sjećanjima
sanjiva duša
sanja o slobodi
zarobljena u smrtnom tijelu
čežnja za beskrajem
krila širi
na izvorskom vrelu
nalaze je sanjivi leptiri
stajala je tu mnogo puta
zagledana u mirnu vodu
ogledavajuć samu sebe
sanjajuć beskraj i slobodu
mjesec joj je splitao sanje
a zemlju pohodila je želja
da još jednom uroni
u ljudske tuge i veselja
da se bivanjem ostvari
i nadraste samu sebe
sjene sakrile joj bit stvari
virila je kroz sanjive zjene
neizrecivo sluteć
i još pokoju neotkrivenu tajnu
jednom će ipak odustat
pretvorit se u zvijezdu sjajnu
sanjiva duša
na međama dana i noći
proletjet će kao ptica
neograničene uvijek
bile su njene moći
Rasute kose Anđela
sunčane zlatne niti
u sutonu nad morem
nasmiješeno lice
i dok trava se rosom kiti
puštam misli ka nebu… kao ptice
rasute kose Anđela
na svijet što u izmaglici diše
u meni se isprepliće
i san ..i java
a prošlost sliku za slikom… briše
ili to samo vjetar usporava
nemire slaže na rosne pute
rasute kose Anđela
i tišine… i daljine
što oduvijek se dušom slute
rasute kose Anđela
kad noć na zemlju liježe
mjesečevi jahači snove ospu
a misli… u plavi beskraj bježe
možda neki
prošli životi
vječitog sanjara
što ne sagore u ljepoti
rasute su kose Anđela
što stvara se i… poti
od gusjenice predivnog leptira
od sjemena drvo stoljetnog hrasta
i sa vjetrom po raskršćima svira
na krilima u proljeće donosi ga lasta
neispunjene čežnje
na bijelom oblaku crta
a onda se nasmiješi
cvijetu ubranom
poklonjenoj ljubavi
u dubinama
i tvoga srca
Dotakni me stihom
pjesnika
što sja među zvijezdama
nek se stihovi u mene pretoče
da novi stih napišem
i sazrije u meni
pjesma kao voće
dotakni me stihom
da prolaznost preživim
da riječ mi daleka
u dušu uniđe
i da pronađem sebe
krhku i malu
sa dušom od vjetra
što zebe
na raskršću snova
svi smo isti
i brige koje mene more
davni je pjesnik
ucrtao u svoje slutnje
svi smo kapi
koje čine more
i bole nas iste riječi… i šutnje
čarobna pjesma
pjesnika sa dušom
u meni
moje tihe čežnje
možda je to u mene pala
neka davna zvijezda
i zasjajila mi oči
dotakni me stihom
a onda zašuti
da podijelimo tišinu
jer sve neizrečeno
može da se nasluti
u stisku ruke
i pogledu…u daljinu
prašnjave ceste
obrisi u magli
a ponad njih… prekrasna duga
u vrtuljku života
spletena
i nasmijana sreća
i teška kao breme… tuga
dotakni me stihom
besmrtne nek zazvone riječi
da uronim u ljepotu
i zanjišem se poput klasja
predam se..životu
Pjesnik traži svoju zvijezdu
vrebaju ga tamne sjene
raskršća i mnoštvo puta
pjesnik traži svoju zvijezdu
u nebesa često i sam zaluta
srebrne mu ljestve mjesec dariva
da se lakše uspne do visina
dok sanjari i dok sniva
vabi ga u zagrljaj od davnina
Pjesnik traži svoju zvijezdu
u mahovinu odnijela je vila
ili u nekom visokom gnijezdu
vrana je potajice skrila
Noć mu zamke plete
mrtvih dotiču ga sjene
stihovi davnog poete
prepuni nemira i sjete
samoća do njega liježe
kao bliska neka druga
zapletenog u kišne vriježe
pronaći će ga sjajna duga
Pjesnik traži svoju zvijezdu
o njoj snatri budan
zora na prozor će mu doći
nasmijat će joj se sanjiv ..čudan
Pjesnik traži svoju zvijezdu
jednom će je naći
kad je u stihove splete
ljubav dugo će da zrači
