petak, 15. lipnja 2012.

Mjesto pod suncem





Kažu da svatko svoje mjesto pod suncem traži
i da nitko ne voli sjene u dolini
ali netko uvijek stoji nevidljiv na straži
da zapriječi put onima što penju se ka visini

kao da mjesta na vrhu za sve ne ima
kao da sunce sve jednako ne grije
i osmjehuje jednako se svima
netko uvijek određuje što se smije ili ne smije

maleni cvijetak drhti na vjetru jutra
povija se teška bagremova grana
a sanjari sanjaju svoje sutra
uvijek žedni,,,često zalutaju bez plana

u polja osame…u more tišine
među oštre planinske hridi
gordo ih taj netko gleda sa visine
i kad klonu,..glumi da ih ne vidi

zar je tako teško ispružit ruku
zar je teško osmijeh  malen dati
pomoć da svatko nađe svoju luku
gdje zvijezda njegova će sjati

kažu da svatko  svoje mjesto pod suncem ima
kad skine okove mržnje i straha
nosi ga ljubavi oseka i plima
I krila leptira puna zlatnog praha


petak, 8. lipnja 2012.

U noći kao što je ova


U noći kao što je ova
mjesečine bih se mogla napiti
i onda usnuti na proplanku
pod zvjezdanim nebom
u noći kao što je ova
prekrila bi se krilom anđela
pohodile bi me duše umrlih
šapćuć mi na uho svoje tajne
u noći kao što je ova
noćivala bih sa pticama
na procvalim granam trešanja
a vjetar bi se igrao mojom kosom
u noćima kao što je ova
poklonila bih ruke oblacima
dotičuć same zvijezde
 pustila bih snove
da prostranstvima plavim jezde—
probudila bi me rumena zora
na proplanku među travom
putovala bih tako cijele noći
spojena sa snom i javom




srijeda, 6. lipnja 2012.

Stihovi niz rijeku





Nije dovoljno nabaciti riječi
pridjeve… glagole i padeže
i to složit u retke
pa reći- evo pjesme!

nije dovoljno
sakupiti slova
i ispisat ih na list papira
pa reći-.evo stihova!

pjesma zrije danima
poput malog sjemena
kad dotakne te ljepota
zatreperi srce puno nemira


ljubav te ostavi bez daha
opije te riječ dobrote
u očima zasjaji
zrnce  ljepote


na dlan ti pjesma sleti
poput malenog leptira
krilima zamahne dva ..tri puta
spustiš je među travu
i dva suncokreta žuta

tu je pronađu mravi
među maslačke je nose
ka nebu poleti
kiše je orose

tek je tad zapišeš
osluškujuć jeku
sluteć je u daljini
puštaš stihove da teku


nedjelja, 3. lipnja 2012.

Kad se nasmije sunce

Kad se nasmije sunce
i probudi zaspale ptice
obasja doline i vrhunce
dotakne svako lice
mi  ..normalni
što zemljom hodamo
ljepotu upijamo svakog trena
sa nama sunce hodi
I svjetlost i sjena
a oni ..drukčiji
nijemi..slijepi…autistični
naši su anđeli sa jednim krilom
što čuvaju nas i uče
da živimo za danas
i zaboravimo jučer
oni gledaju srcem
u njima sunce noćiva
i ljubav ..sjaji  živa
nama pružaju ruke
 pomoć od nas traže
ali ja mislim ...
mi smo slijepi putnici
a oni su naše anđeoske straže
i kad potekne suza
iz njihovog dječjeg oka
to anđeo milost dijeli
sa neba se smiješi visoka
svi različiti na zemaljskoj stazi
svi jednako vrijedni
tko tu koga podučava i pazi?

Kad se nasmije sunce
nestaju sjene noći
i zvijezde na počinak krenu
zašto još uvijek mi ljudi
nosimo  sa sobom
tu svoju mračnu sjenu?
 sve želimo strpati u kutije
i okovati u lance svojih želja
zar sunce sve jednako ne grije
naše tuge i sva naša veselja?
oni su drukčiji…kažemo tiho
i odmahnemo rukom u neznanju
a svi smo tek jedna nit
u božanskom finom tkanju