Život je negdje drugdje

Na kamenom oltaru

Slika izbljedjela nekog sveca

Krunicu u tišini prsti prebiru

Blijedo lice i mrmljanje molitve

Negdje u dalekom svijetu

Od gladi je umrlo dijete

Voštanice žutim svjetlom gore

Stvarajuć na zidu sjene

Izlizane klupe...kameni zidovi

Ispod niskog stola

U zlatnoj kutiji hostija

Hodočasnike broji

Sunce kroz debele vitraje

Lomi svoje zrake

Uveli ljiljani u vazi

Djevica pruža ruke

Bešumni koraci

Kraj ulaza su prošli

Jesmo li na pravo mjesto došli?

Hram ljubavi

Ili prokockane vrednote

Ne stanuješ tu živote

U ljubičastim haljama

Život je negdje drugdje

Gdje slobodna lete ptica jata

I ne može stati u kutiju od zlata

Ljubav mora da beskrajem diše

U očima izgladnjele djevojčice

Svoju povijest piše

U samoći dodiruje dušu

Osmijehom tugu

Zagrljajem rane liječi

Odavno su presušile

Isuse tvoje riječi

 Od štale nastale su palače

Izdajstva nekog drugog Jude

Ugasla je na istoku zvijezda

I mudraci su zalutali

U Africi gladno dijete plače

Prodali su nas za tri srebrne škude

Čak ni molitva tu ne pomaže

Jer nije iznjedrena iz duše

Istinu su odjenuli u dronjke laže

Zidovi Jerihona na nas se ruše

Oglušila je davno truba

na postolje postavljeno zlatno tele

Stigli smo do samog ruba

Istinu nam iz rukava dijele

Iako mi pravu istinu znamo

Uzdižemo glavu put neba

Još se ne damo...još se ne damo!

Jutro na pragu

Jutro na  pragu
sunčeva svjetlost
 rastjeruje snove
a misli poput jata
 bijelih oblaka
nebom u daljinu plove
otrgnuta sjećanja duše
kao baloni
 na vjetru lete
odlaze visoko…
 moje tuge i sjete
blijeda sjena
na uho
 mi nešto govori
ne slušam je…
u meni ljubav gori
jutro na pragu
raspliće dan
nadu nosi
miriše mi san
blagoslov rosi…

Stih koji spava na duši

Stih koji spava na duši
kroz san se provlači kao mala nit
 onda izađe i splete pjesmu
duša oči otvori
djelić vječnosti oslika
malu svoju bit
poput jedra maslačka
što vjetar poljem raznese
stih koji spava na duši
do nepoznate stigne adrese
srce ga nečije prigrli
sunčeva svjetlost ga grli
da zasjaji usred tame
stih koji spava na duši
u očima ljepote dozori
izgovoren šaptom
na usnama kao plamen
još dugo…gori

Ne pjevajte o ruži

Ne pjevajte o ruži
vi… pjesnici
u njenom je mirisu
utkana najljepša pjesma
a latice njene ljepotu slave
nedovoljne tad budu riječi
ne pjevajte o ruži
vi.. pjesnici
već kraj nje prođite u tišini
sagnite glavu
 trnje njeno bode
daleko je još u vama svjetlo
 i njezin dah slobode
 vi ste sanjari
izgubljene duše
čežnje za dodirom
u grlu vas guše
blijeda je stihova ljepota
rijetki je razumjeti mogu
ružom je opisana vječnosti spirala
što se neprestano vrti
 zahvaća sve nas
u igri života i smrti
 ne pjevajte o ruži
vi pjesnici…smrtnoga daha
ona ne umire nikad
latice njene u zemlji  sagore
crvene… poput sunčevog praha
a onda u zvijezde prijeđu
raspu se nebom
 kao buduće more
ljepote ruža…
 što ostavljaju nas bez daha

Kad zadrhti duša

Kad zadrhti duša
Preplaše je davne sjene
Odjeke dok sluša
Anđeo tišine je prene
Kraj nje stane
I plava krila raširi
Sa  hrastove grane
Oglasi se sova
Ka nebu poleti
Sa kućnoga krova
A duša smirena
U naručju anđela
Svitanja sanja nova
Sjene izblijede
Dolaskom jutra
Probuđeno srce
Zavjese razmiče
I pogled širi
U bolje neko sutra
Kad zadrhti duša
I bol je nadjača
Bog je kuša
 Da postane jača
Poslije očaja i plača
U ljubavi sagori
Zaigra igru života-igrača

Noćas je vrijeme mira

Noćas je vrijeme mira
slute se proljetne kiše
lahor melodiju svira
proljeće kroz mene diše
noćas zvijezde sjaje
mjesec srebro pretače
u zlatne čaše
da ispiju ih sanjivi sanjari
i u pjesme ih pretvore
nevidljiva  bića i stvari
čežnje što u njima gore
noćas je vrijeme mira
uspomene se skrile
nevidljiv oku neko svira
 na lutnji izgubljene vile
noćas u tišini ću stati
skupit trenutak među prste ruke
drugu ću ruku anđelu dati
otplovit snom do mirne luke

Izvor

Odvojeni od  Izvora
redamo slike…stvaramo oblike
gradimo od iluzija vlastite sjene
a onda događaj..  neobični trenutak
na Izvor nas vrati…dušu nam prene
kažu … sudbina nam je isplela mrežu
otvor trebamo sami naći
tanke nas niti za Vječnost vežu
hoćemo li  Izvor svoj naći?
tad zastane vrijeme..
vječna ura na nebesima blijedi
a mi kao razasuto sjeme na vjetru
što ga Anđeo čuvar Graditelju proslijedi
osmjehne nam se vladar visina
duša ka nebesima poleti
mami nas daljina
srce  na ljubav se sjeti
tad nemoguće ništa nije
otškrinuli smo vječnosti vrata
sudbina nam više skute ne grije
iskrali se poput tata
zovu nas tajnoviti puti
zvijezde ubiremo sa praga
i dok se svjetlost u nama sluti
miluje nas nevidljiva ruka..draga…
vjetar prolaznosti stranice života lista
anđeo nam krila dodaje u letu
    a naša zvijezda među mnogima blista
sudbinu smo svoju oteli svijetu
pa  je krojimo po svojoj mjeri
 mijenjamo  odluke..ucrtavamo staze
prepuštujuć se ljubavi i vjeri
I anđelima što nas obilaze…

Navratite ovih dana

Lahor proljetni rasipa
 bagremovo cvijeće
jaglac procvao žuti
svugdje se proljeće sluti
među zelenom travom
zaigrani leptiri
i ljubičica plava
iz trave radosno viri
otvorih širom
prozore svog doma
neka sunce uniđe
kao dragi meni gost
a u srcu obnovih
širok..do ljudi most
navratite ovih dana
ispod zelenog granja
moje srce rascvjetano
o ljubavi novoj sanja
podijelit ćemo
misli i želje
pregršt snova
 ću vam na dar dati
i sunčani pehar
 u kojem se svjetlost zlati
na klupu ćemo sjesti
kraj rascvalog jorgovana
u tišini ruke ćemo splesti
sa usana stihovi će poteći
i zamirisat kao bagremova grana

Probuđene riječi

Uzmi nas

 viču probuđena slova

 u pjesmu nas uobliči

ostavi za sobom maleni trag

i budi junak u vlastitoj priči

neka  je pročita prijatelj drag

uzmi od svega pomalo

opiši leptirov svijet

a ono što u pjesmu nije stalo

daruj mu krila i slobodan let

opiši najsjajnije zvijezde

i žut mjesečev trag

pusti mašte konje

da plavim prostranstvima jezde

na riječima budi tih i blag

jer utopija je danas

pisati pjesme

u ovo olovno vrijeme

ti si samo kap

 nepresušne česme

u pustinji izniklo sjeme

jedan mali slap

ako netko tvojom tragom naiđe

i na trenutak  zaustavi dah

neka bez straha ti priđe

daruj mu ljubav

taj zvjezdani prah

tople riječi

i oblake bijele

ptice što se sele

u sunčani kraj

Vjetrovite mreže

Kad bol nadraste samu sebe

I prošlost utihne u noći

Duša više ne zebe

Mirnoću mi daju tvoje brižne oči

Zatrepere proljećne boje

Rumeni odsjaji u pogledu sjaje

I koraci unatrag se ne broje

Bijela tišina u meni traje

U daljinu me putevi mame

Od sjećanja bisere nižem

Jer poslije svake tame

Do izvora ljubavi stižem

Kad bol nadraste samu sebe

Molitva na usne osmijeh ureže

Titraje srca zacijeljena duša

spliće u… vjetrovite mreže