Mjesečevo dijete

Svoj put ja slijedim

kroz javu i kroz san

sa mjesecom blijedim

koračam u novi dan

ja sam mjesečevo dijete

sa srcem punim sjete

sanjam novi san

zvijezde će mi ususret doći

i ostavit svoj trag

poslije svake noći

sunce obasjat će moj mrak

na obzoru svijetla zora

na obzoru vedar dan

sa sunčanog  trona

raspjevan doziva me Pan

svoj put ja slijedim

po nekoj osamljenoj cesti

nisam nikad sama

anđele ću usput sresti

vilenjaci će mi vijenac splesti

od zelenih cvjetnih vlati

znam da ćemo se sresti

i vama ću ljubav dati

vjetra topli dašak

jedan šaren cvijet

kap jutarnje rose

na dlanu cijeli svijet

Moj dan

Prije mnogo ljeta

kad su ljubičice ispod snijega provirile

moje su oči svijet ugledale

otada ne prestaju se diviti

ovom prekrasnom svijetu

otkrivajuć tajnu po tajnu

otkidam latice bezvremenom cvijetu

kao da mi nevidljiva neka ruka

pregršt ljepote daruje

želeć me ostavit bez daha

znajuć da sam dijete smrtno

sa dušom od zvjezdanog praha

udahnula sam dah života

opila me srebrom mjesečina

zato stihove neke čudne redam

leptirima pjesme predam

I anđelima što snove mi pohode

uvijek nadomak cilja

uvijek daleko od slobode

sa usana anđela

otkidam šapate i snove

na oblacima mi pjesme plove

tragovima tuge i samoće

lutam  neshvaćena

dok u meni pjesma zrela

kao neko slatko.. neiskušano voće

na izvoru svih tragaoca i vizionara

često se u snu nađem

ispijajajuć bistru vodu s vrela

prepoznavajuć slutnje i sjene daleke

ispod mosta sjajne duge zađem

tekuć poput kapi vječne rijeke

što ljubav oduvijek je htjela

Neizrečena pjesma

Kad u pjesmu zarobiš zvijezde  

I pronađeš žut mjesečev trag

mašte konje što visinama jezde

svaki čovjek biti će ti drag

tad poteći će pjesma

kao široka plava rijeka

I svaka će tvoja riječ

biti obala što nekog čeka

Kad u pjesmu zarobiš sunce

svjetlost obasjat će vrhunce

sakrit će se u pećinu tama

a  ti...svjetlost postat ćeš sama

kad  u pjesmu zarobiš ljubav

sve nemire i sve slutnje

jedna će pjesma ostat neizrečena

puna mira.. puna šutnje

Pjesnici

Pjesnici su kao izumrle biljke

što nestale su bez traga

legenda i hir

nekog uspavanog maga

pjesnici su kao voda

što kamen strpljivo dubi

niz padine teku

u ponoru trag im se gubi

još pokoji kao duh tumara

bespućima svoje mašte

I od oblaka sliku stvara

zvijezde što se lašte

pjesnici su otišli odavno

umorile ih uzaludne riječi

još se samo pokoji

usudi most duge prijeći

postali su sjene

putokazi

zarasli u dubokoj travi

a stihove  im

u mravinjak... raznose mravi

olovno ovo vrijeme

ne da im da prodišu

tek među zvijezdama

oni  svoj trag napišu...