Oni nemaju svog anđela

 

Oni nemaju svog anđela

prepustili su ih nama

dok mi spavamo u toplom

njih grli hladnoća i tama

dok slažemo drva u visoke redove

i trljamo ruke kraj tople vatre

oni istresaju prazne džepove

I podižu svoje kartonske šatre

oni nemaju svog anđela

prepušteni su dobrim ljudima

što u tišini kraj njih prolaze

smatraju ih ludima

kažu sami su krivi

shvatit ne žele

da tako se ne živi

oni nemaju svog anđela

da ih gladne i smrznute tješi

njihov je anđeo smrti

dođe tiho i patnje ih riješi

oni nemaju svog anđela

a naša su srca tvrda

kao da imamo

komad stijene

dio smo krda

samo brojimo mrtve

tamo u dalekom Sibiru

kažemo jadne žrtve

legnemo

sa dušom u miru

a oni nemaju svoje anđele

da im oči sklope

vjetar im utro tragove

u snijegu ostale

 naše su vučje stope

Izgubljeni svjetovi

 

Može li jutro razbit samoću

presavit joj teške grane

i pustit sunce da na trenutak

kroz krošnje misli u naručaj stane

može li dan donijeti snagu

da se krene niz put bez mnogo pitanja

ili smo dušu prodali vragu

stižu nas uvijek ista saplitanja

zriju nade kao varljive zvijezde

i prije jutra izblijede

a sumnje se kao ptice gnijezde

kroz magle, zimske kose sijede

može li noć ostaviti mjesečinu

kao zaštitnički plašt do jutra

ili razgolićeni i prazni

dočekujemo svoje sutra

može li san razbacat latice po putu

da jutrom sastavimo spoznaje cvjetove

ili smo osuđeni da uvijek iznova

tražimo svoje izgubljene svjetove

Davni pjesnici

 

Davni se pjesnici skrivaju u rosi
stihove su pretočili u travu
poredali ih na oblake bijele
tako prkose zaboravu
ptice ih u toplije krajeve sele
na krilima nose ih leptiri
umetnu stih u cvijeće
iz svakog po  jedan viri
u suton ka nebu polijeću
dotaknu svoju zvijezdu
nebom noćnim prelete
sakriju se u ptičijem gnijezdu
davni se pjesnici ponekad zbude
protrljaju  oči snene
za pjesmom to oni žude
jutro ih rumeno prene
tad šapnu sanjaru riječi
i on ih u pjesmu pretoči
uzimajuć ih pod svoje
sluteć nečije davne oči
spoje se dvije sjene
na izvoru sjetne muze
dotaknu im  umorne zjene

Trajanje

 

Na putevima prošlosti
ucrtan moj trag u lišću
sjećanje vjetrom odnešeno
među razlistale grane davnog proljeća
ugasle ljubavi urezane u koru debla
na osamljenoj klupi sjene ostale
u hodu kroz prohujala stoljeća
trajem u toplini tvog zagrljaja
u pogledu
u ispruženoj ruci
među darovima srca
svugdje me ima
u drhtaju rumene zore
među zelenim vlatima trave
uranjam u plavo more
valovi me plave
u pjesmi napisanoj davno
još titraju moje riječi
u tuđoj boli
i moja se duša sa  njom liječi
svugdje trajem
svugdje se budim
kad se drugima dajem
kad za nečim žudim
ima me tu i tamo
u zvuku i tišini
evo me stojim gordo
na najvišoj planini
ima me u svakom čovjeku
u njegovoj biti
o meni će uvijek
netko neznan sniti
i kad me ne bude više
na ovom svijetu
probudit ću se tiho
zatitrat kao  latica na cvijetu