Jedna ljubavna

 

Kao što na izvoru žedno stoji lane

kao  što se klas njše na vjetru

koji pojačava

i dozrelo žito prosipa u toplo srce zemlje

kao što trava,zelena ,meka

sagiba glavu pod mojin bosim nogama

kao što leptir jedan u letu kruži

nad zaspalim cvijećem u samu suton

kada se sjedi na pragu

i gleda prema rijeci

što protiče,gubeći se u širokom koritu

kao što more doziva galeba

te on maše krilima visoko prema suncu

kao što pjesma jedna,sama od sebe

niže nove stihove

kao što slap traži svoj ocean

i kao što vjetar nosi suhi list

visoko iznad krošanja

u ranu jesen

tako i mi

prije no što noć raskrili svoja crna krila

prije no što mjesec zaplovi poput lađara

vedrim nebom

držimo se za ruke

grlimo se kao stari znanci

dvije duše spojene u beskraju svemira.

Mračna pjesma

Ko prosjak štapom poduprta

hodam cestom

odmiče vjetar zastore sna

mokra java zastire mi vid

doziva me jeka dalekih zvona

uz sam rub ,ponor zjapi

gladna usta u propast me vabe

umorne me noge nose dalje....

sve dalje.....

svejedno prema smrti

ili prema životu....

Nepomičan u magli stoji lik

skriven svaki putokaz

put na me čeka uzaludno

rastvorena crna njedra noći

grlim samu sebe bezutješno

šapat lišća umire u meni

mokra jesen silazi niz obronak

sijede kose raspliće vjetar-putnik

mjesec žuta dunja

zaklanja nebo

žubor pjesme,potok nepresušni

i olovka što drhti u ruci

biti će dovoljno

kada stignu kiše jesenje

ispirući mlaka sjećanja.

Na pragu u me gleda dijete

nestrpljivo tapće bosim nogama

snijeg pršti svuda uaokolo

zatvaram vrata

doziva me sjećanje

djetinjstvo moje vrišti u meni

prekrivam uši rukama

Dokle tako moja izmučena dušo

rastrgana između dva svijeta

čekati na spasenje?

Neispričana priča

Pričam ti o stazi koja se nije ocrtala

u mapi vremena

jer njome nitko nije prošao

o zori koja nije dočekana

pa sad luta među sjenama

i o kišnim oblacima

što su zapeli među drvećem

i ostavili zemlju žednu,raspuklih usana.

Govorim ti o koracima

što su bešumno prošli ispred vratiju

i o ruci što je ostala ispružena

jer nije pokucala

bojeći se da je nitko neće čuti.

I o sleđenom osmijehu na licu

neprepoznatom među svojima.

Pričam ti o ruži crvenoj

i njenom mirisu

koji je vjetar raznio u polja rascvalih makova

o cvrkutu što se razbio o staklo prašnjavog prozora

i o svijeći na tom istom prozoru

koja je dogorijevala

iako je noć tek počela.

Govorim ti o gradu zaspalom tek u zoru

i o pogledu što se ugasio u pustoj ulici

uz odbačenu igku pokraj kontejnera

govorim ti o drvetu,koje nije nikad niklo

među gomilom plastičnih vrećica

i o mrtvom dupinu

kojeg su pronašli ribari

u sam sumrak

dok su potezali mreže,u sam sumrak

i kada ti govorim o svemu tome

crvenim se,pred tobom dijete

njišući ti zaspalu kolijevku

Svejedno,ali tiše još ti pričam

onekim suznim dječjim očima

o nekim malim gladnim ustima

o promrzlim tijelima među ruševinama

i o olovnoj kiši što pada

noćima i danima

lomeći krikove galebova

među gluhim zidovima.....

I ostavljam ti ovu priču nedovršenu..

neizrečenu dijete

da je ti ljepše ispričaš

sebi i meni jednog dana...

Bezimena

 

Ti brzaš poput rijeke,niz bijele litice

bistra i osvježavajuća,mameći osmijehe

i zadivljene poglede.

Svake jeseni danima miruješ u svome koritu

mutna i tamna,i ništa se u tebi ne odražava

osim ogoljelih krošanja breza.

Nanovo svako proljeće preplave te nemiri

nabujaš,natapajući besplodna polja oko sebe.

Noćima,tvoj sanjivi lik se ogleda

u tebi poput mjeseca,budeći sjećanje na izvor

iz kojega si davno potekla.

I dok gasiš žeđ zalutalom putniku

otvarajući svoje plave oči,u ranu zoru

doziva te ocean,šumom svojih valova

na igru,kojoj nema kraja.

Tobom sigurno plove lađe

nošene vjetrom tvojih nemira

i bijele se jedra nade

gubeći se iza obzora.

Uz  tvoje obale noćivaju ptice

umorne od duga leta

a u dubinama tvojim  snivaju školjke

stvarajući najljepše bisere.

Za vedrih noći,poneki utopljenik

pogleda kroz tvoje oči

prije no što potraži svoju zvijezdu

gore na nebu.

U tvojim  vodama,tugu ispiru  poput pralja

umorne duše,dok im ti daruješ ljubav

koju zatim nose svojim kućama

kao mirisno,čisto rublje,u svojim košarama.

Djeca se bezbrižno igraju u plićacima

tvoje vedrine, vadeći pijesak iz tvoga korita

i gradeći kule od same mašte

kojom ispireš njihova bosa stopala.

Poslije dugih kiša,tvoje umorno lice blista

poput duge,spajajući rijeku i nebo.