Mračna pjesma

Ko prosjak štapom poduprta

hodam cestom

odmiče vjetar zastore sna

mokra java zastire mi vid

doziva me jeka dalekih zvona

uz sam rub ,ponor zjapi

gladna usta u propast me vabe

umorne me noge nose dalje....

sve dalje.....

svejedno prema smrti

ili prema životu....

Nepomičan u magli stoji lik

skriven svaki putokaz

put na me čeka uzaludno

rastvorena crna njedra noći

grlim samu sebe bezutješno

šapat lišća umire u meni

mokra jesen silazi niz obronak

sijede kose raspliće vjetar-putnik

mjesec žuta dunja

zaklanja nebo

žubor pjesme,potok nepresušni

i olovka što drhti u ruci

biti će dovoljno

kada stignu kiše jesenje

ispirući mlaka sjećanja.

Na pragu u me gleda dijete

nestrpljivo tapće bosim nogama

snijeg pršti svuda uaokolo

zatvaram vrata

doziva me sjećanje

djetinjstvo moje vrišti u meni

prekrivam uši rukama

Dokle tako moja izmučena dušo

rastrgana između dva svijeta

čekati na spasenje?

Neispričana priča

Pričam ti o stazi koja se nije ocrtala

u mapi vremena

jer njome nitko nije prošao

o zori koja nije dočekana

pa sad luta među sjenama

i o kišnim oblacima

što su zapeli među drvećem

i ostavili zemlju žednu,raspuklih usana.

Govorim ti o koracima

što su bešumno prošli ispred vratiju

i o ruci što je ostala ispružena

jer nije pokucala

bojeći se da je nitko neće čuti.

I o sleđenom osmijehu na licu

neprepoznatom među svojima.

Pričam ti o ruži crvenoj

i njenom mirisu

koji je vjetar raznio u polja rascvalih makova

o cvrkutu što se razbio o staklo prašnjavog prozora

i o svijeći na tom istom prozoru

koja je dogorijevala

iako je noć tek počela.

Govorim ti o gradu zaspalom tek u zoru

i o pogledu što se ugasio u pustoj ulici

uz odbačenu igku pokraj kontejnera

govorim ti o drvetu,koje nije nikad niklo

među gomilom plastičnih vrećica

i o mrtvom dupinu

kojeg su pronašli ribari

u sam sumrak

dok su potezali mreže,u sam sumrak

i kada ti govorim o svemu tome

crvenim se,pred tobom dijete

njišući ti zaspalu kolijevku

Svejedno,ali tiše još ti pričam

onekim suznim dječjim očima

o nekim malim gladnim ustima

o promrzlim tijelima među ruševinama

i o olovnoj kiši što pada

noćima i danima

lomeći krikove galebova

među gluhim zidovima.....

I ostavljam ti ovu priču nedovršenu..

neizrečenu dijete

da je ti ljepše ispričaš

sebi i meni jednog dana...

Bezimena

 

Ti brzaš poput rijeke,niz bijele litice

bistra i osvježavajuća,mameći osmijehe

i zadivljene poglede.

Svake jeseni danima miruješ u svome koritu

mutna i tamna,i ništa se u tebi ne odražava

osim ogoljelih krošanja breza.

Nanovo svako proljeće preplave te nemiri

nabujaš,natapajući besplodna polja oko sebe.

Noćima,tvoj sanjivi lik se ogleda

u tebi poput mjeseca,budeći sjećanje na izvor

iz kojega si davno potekla.

I dok gasiš žeđ zalutalom putniku

otvarajući svoje plave oči,u ranu zoru

doziva te ocean,šumom svojih valova

na igru,kojoj nema kraja.

Tobom sigurno plove lađe

nošene vjetrom tvojih nemira

i bijele se jedra nade

gubeći se iza obzora.

Uz  tvoje obale noćivaju ptice

umorne od duga leta

a u dubinama tvojim  snivaju školjke

stvarajući najljepše bisere.

Za vedrih noći,poneki utopljenik

pogleda kroz tvoje oči

prije no što potraži svoju zvijezdu

gore na nebu.

U tvojim  vodama,tugu ispiru  poput pralja

umorne duše,dok im ti daruješ ljubav

koju zatim nose svojim kućama

kao mirisno,čisto rublje,u svojim košarama.

Djeca se bezbrižno igraju u plićacima

tvoje vedrine, vadeći pijesak iz tvoga korita

i gradeći kule od same mašte

kojom ispireš njihova bosa stopala.

Poslije dugih kiša,tvoje umorno lice blista

poput duge,spajajući rijeku i nebo.

Što ostaje ako se cijelo srce razdaje

 

Što ostaje ako se cijelo srce razdaje
Cjelove duše i samoću misli
Tišina u nama još traje
Strahovi nisu među zidove nas stisli
Titraju trenutci..prelamaju se zore
I teče kroz nas ljubav kao more
Što ostaje ako ostavimo sumnje
Da besplodne u prikrajku duše leže
I osvijetlimo svoje slutnje
Nade što od nas bježe
Hoćemo li na raskršću želja stati
Prigrliti ljubav kao svemirsko počelo
Ruku svome anđelu dati
I podariti srce svoje cijelo
Kad vjetrovi nas u kutu pronađu
Drhtave i slabe
Hoćemo li uputiti svoju lađu
Prema valovima što život od nas grabe
Ili ćemo u tišini kraj ogništa srca leći
Nijemi.. bez nadanja.. bez riječi
Nikom se ne daje više no što podnijeti može
 Sve smo si puteve odabrali sami
Snovi se naši u nama množe
Križevi nam svijetle u tami