Ćutiš li moju čežnju
ti prijatelju mog životnog puta
zaboravili smo sve što smo znali
pa u snu nekom živimo
od života do života duša nam luta
pri rođenju sjećanje nam ukrali
zadaću odrađujemo iznova
u mreži rasplinutih snova
Znaš li moj životni druže
da sreli smo se odavno
gdje raste i trnje i ruže
a oko nas ptice sudbine
neprestano kruže
Slobodna volja veliš
svatko sudbinu bira
ali ja još uvijek
sljepljujem svoja pokidana krila
dozivaju me iz daljine slutnje
pregažena stoljeća oko mene plaze
zato sam puna šutnje
Iako koraci mi sa tvojima gaze
grliš me u tišini
zagrljaj prisni...znani
onda me u rosna jutra vodiš
suze ostavljaš po strani
a ja nosim u sebi tisuću pitanja
sa zvijezde sam potekla
ne gledaj moja saplitanja
tvoja suza mene je opekla
ćutiš li moju čežnju
Iza zavjesa opsjena što diše
otkucajima naših srca
stihove ove
o tebi i meni...piše..
sakupila sam raznobojne bisere
kroz stoljeća mnoga
uvijek tražeći sebe
uvijek tražeći tebe
u osmijehu Boga
grlio si me bezbroj puta
nekad bio mi brat.. majka... dijete
otresao sijedu vlas sa mog kaputa
ispraćao me sa puno sjete
snove smo mnoge zajedno odsanjali
mnoge nanizane živote
ali još uvijek dosta mi nije
tvojega srca dobrote
Kad sretnemo se opet
ružu žutu u zapučak stavi
možda ona stanice preživi
maslačak..zelenu travku
u krajolik sivi
zagrli me u vjetrovitim noćima
jer naše se duše neprestano sreću
prepoznavajuć se u očima
M
eđu lišćem staza mokra od kiše
ispod grane skrilo se gnijezdo ptice
bijeli oblak nebom put svoj piše
mjesečevo blijedo lice
zimsko jutro
na vjetru drhti ogoljena grana
ruža u vrtu sama
na žicu sletjela je vrana
na prozoru okićeno drvce
božićna zvijezda
prosjak ulicom prosi
osmijeh...ispružena ruka
suza na licu
sjećanje urezalo bore
a tamo u daljini
planine rumenilom gore
stisak ruke
Sretan Božić
ispaćena zemljo
radnici na ulici bez plaće
sirotinja bez krova
dijete u naručju plače
roditelji bez snova
starica na cesti
ugasli pogled u daljinu
može li se ljubav sresti?
oduprijeti se sjeti?
Badnje jutro
sa crkve zvuk zvona
razbija tišinu
neki drugi ljudi
u bundama sakrili dušu
ne želeć srce da ogole
a suze djeteta u štali
odavno ih ne bole...
Njima su važniji puni stolovi
pokloni bez mjere
prazna im duša
bez zrnca vjere
još se osmjehuju
zagrljaje lažne dijele
ma kome se oni
osim sebi vesele?
Badnje jutro
sunce iza oblaka viri
skrila se u srce tuga
čak je i svoje boje
od srama sakrila duga
Podigla si visoke ograde oko svog doma
vrata si teškim zasunima zatvorila
u podrum se se sakrila od oluja i groma
sa ljudima si grubim riječima progovorila
sagradila si svoj svijet u koji su rijetki navraćali
jer kroz prozore sunce nije dopiralo
za pomoć nevoljnici ti se nisu obraćali
tvoje srce je sebi samo društvo biralo
onda si se osjetila sama i nevoljena
i sve tvoje iluzije su napukle po šavovima
ostala si na stablu života grana ogoljena
jer najbliže prijatelje predala si lavovima
glavu si oholo uzdigla..misleći da si bolja
mjesto cvijeća oko kuće niknula ti drača
iako si znala da sve je Božja volja
I da ne možeš ništa stvorit na temeljima
tuđeg bola i i tuđeg plača
anđele si iz predvorja duše otjerala
prepustila si kormilo sjenama noći
magla se tvojim putevima sterala
mržnja je rasla kroz tvoje oči
zavist i ljubomora u grlu te gušila
a onda si se i sama srušila
ljubav je niz obronke duše potekla
Nisi me otprve prepoznala
jer odjenuo sam odjeću siromaha
I pokucao na tvoja vrata
srušio lažnog doma temelje
skinuo lokote straha
kao vjetar unišao ti u dušu
i ostavio te bez daha
Sad srećeš anđele u svakom biću
Ljubav ti je srce dotakla
Približio sam se tvome žiću
Slomio se tvoj dvorac od stakla
Princeza si moje svjetlosti
stekla si božanske moći
dugo sam u tišini čekao
da zasjam ljubav kroz tvoje oči
