Misao na pjesmu
protekne vrijeme
Čekam da dozori
Posije malo sjeme
Kad se rasplamsa
Duša u njoj gori
Nestaje vrijeme
Ja je zapišem
Na rub srca
Ona se osmjehne
Više u meni ne grca
Misao na pjesmu
Početne riječi
Slikar crta
Na rubove duše
Na prozore srca
Zatim proviri
U meni prodiše
Olovka je sama
Sa lakoćom napiše
Misao na pjesmu
Privremeno se smiri
Kao da duša
Okove skine
Gledam je sjetno
U visine se vine
Zauzda vjetar
Smiri oluju
Glasovi anđela
Iz daljine se čuju
Misao na pjesmu
Nemiri što grudi ispune
Probuđeno dijete
Sanjive lune
Misao na pjesmu
Potoci mašte
Iz srca poteku
Sliju se kapi
Čineći rijeku
Stihovi plove
Nebo dotiču
Obzore sanja
Daleke zvijezde
Na bijelim oblacima
Stihovi jezde
Misao na pjesmu
Dozrele riječi
Nepresušni slapovi
Što ne prestaju teći
Misao na pjesmu
Liječi se duša
Sunčane niti
Sa neba skida
Srce oplete
Zrakom dozori
A onda dugo
U meni gori...
Kule od stakla
opsjene što se množe
u bezbrojnim ogledalima
kaldeiskop želja
titraju nebeske strune
slike u očima promatrača
obrću se životi
snovi na javi
pogled žute lune
sunce što niti zlati
sutoni i zore
prelijeva se more misli
preko padina duše
kule od stakla
zidaju se i ruše
na vjetrovitoj planini
krhotine leže
leptiri snova
zapleteni
u anđeoske zlatne mreže
Zagrli me umornu i snenu
nemoj ništa reći
kad se uspomena budi
tišina govori mjesto riječi
Samo prisutan budi
kraj tebe mi se liježe
srce za mirom žudi
ptice samoće u mene bježe
Zagrljaj tvoj mi treba
i zvijezde, da u meni sjaje
dotaknut ću rub neba
što ostane, kad se ljubav daje?
Kamenčići na putu
on na me čeka
želim da potečem
budem opet rijeka
Kamenčići na putu
razasuta sanja
uzimam ih u ruku
sjena mi sve tanja
duša mi gola
sjećaju mi srce
nekog starog bola
Kamenčići na putu
zaboravljam sjetu
pomirišem ružu žutu
nasmiješim se svijetu
Ponekad sam i princeza i prosjakinja
sve u istome danu
princeza srca tvoga
i prosjakinja što dotiče staru ranu
princeza na kojoj se kruna zlati
kad me riječima smještaš u visine
prosjakinja koja mora da plati
sve snove i sve taštine
a dan beskrajan biva
kad živim u svojoj kuli od stakla
princeza u meni se skriva
prosjakinju rukom sam dotakla
oblačim haljine bijele
cvijeće u kosu zadjenem
kad ne puštam da rane zacijele
noću se ko prosjakinja prenem
prosjakinja i princeza
žezlom osvijetlim noć
sjajim ko zvijezda u tami
valovite misli..mračne sjene
i nedoumice skliske
gdje ima više mene
kad ljubav prosim
Ili nižem svoje biserne niske
